Sunday, June 25, 2017

INTERVJU ZA FEP BLOG - BOJAN KESIĆ

1.       Kako si došao na ideju da se prijaviš za volontiranje na Festivalu ekološkog pozorišta za decu i mlade, i koje godine je to bilo?
Hm, beše to 2013. godina... Nakon završenog fakulteta i tokom traganja za poslom, drug mi je rekao da već neko vreme volontira na festivalu koji sam godinama unazad posećivao pa mi je predložio da se oprobam kao volonter. Pre FEP-a sam volontirao na par mesta, i svaki put mi je bilo super pa sam mislio da je ovo jedna dobra ideja. 

Drug mi je javio kad, šta i kako, pa sam otišao na sastanak i prijavio se za tehničara sa ciljem da doprinesem festivalu koliko god mogu, i da vidim za šta i koliko sam tačno sposoban.

2.       Ispričaj nam neku anegdotu ili važan trenutak koji se desio prethodnih godina za vreme trajanja festivala.
Uh, ima ih baš puno. „A šta vama treba“, zov prirode, himne... Ali hajde neka bude priča o hrani sa prošlogodišnjeg (2016) festivala.

Sve je počelo u restoranu gde smo žborcali (teh. izraz za „jeli“) vrlo kvalitetnu hranu. Beše pasulj sa kobasicom koji nam je fino leg’o nakon napornog rada sa tendama, šatorom, paletama i ostalim rekvizitima... Ostalo je puno hrane pa smo uspeli da se izborimo za akciju presipanja ostatka pasulja u veliki lonac i iznošenja istog napolje na sto jer smo mislili da će zatrebati posle.

Jedno 12 sati posle (oko 3 ujutru), nakon još rada i skakanja i trčanja, zaseli smo da odmorimo pred spavanje, jer to tako ide. Kada smo digli naše umorne glave, ugledali smo ispred nas ni manje ni više nego... Lonac (ubacite neki anđeoski hor ovde). Postojao je samo jedan problem (zapravo, više instanci istog) – nismo imali kašiku/kašike.

No, tehničarsko iskustvo i sreća su nas opet poslužili u tom momentu jer smo pored lonca ugledali prazne, čiste plastične čaše od 0.5L, a odnekud se stvorilo i par vekni hleba. Zagrabili smo pasulj iz lonca čašama i počeli da ga pijemo. Možda zvuči odvratno, ali verujte mi, to je bio najslađi obrok koji sam imao poslednjih ihahaj.

Ima i priča o đuveču iz flaše, veče kasnije. To mi je bio drugi najslađi obrok, hehe.

3.       Šta je ono što Festival ekološkog pozorišta nudi mladim ljudima, i zašto bi baš oni trebali da se prijave i budu deo FEP ekipe?
Priliku za druženje, učenje, kreativnost, širenje svesti, kulture, ekoloških ideja... To što nam pruža šansu da budemo deo ideje koju svako od nas ima u nekom vidu ali možda ne može da je realizuje zbog određenih razloga.

FEP je upravo realizacija te ideje gde je svako dobrodošao da se iskaže na razne načine i da bude deo jednog sjajnog kolektiva i svašta nauči i doprinese usput.


4.       Izdvoji nam neku radionicu, muzički nastup, predstavu, ili deo programa Festivala  koji je na tebe ostavio najveći utisak do sada.
Mislim da je bila 2014. godina. Otvaranje festivala. Sedam na velike tribine pored jezera Tikvara, ljudi se stišavaju, kreće pesma čiji sam naziv sad već zaboravio. Dok sam tražio odakle tačno dolazi zvuk (delovalo je kao da dopire iz vode), primetio sam dve vatrene figure koje se približavaju bini na vodi.

Opet mi je trebalo neko vreme da skontam da se zapravo voze na čamcima i da na leđima nose velika metalna krila iz kojih bukti vatra. Odmah zatim sam video lampione koji su puštani sa pontona u nebo, a zatim i vatromet koji je potrajao nekoliko minuta. Možda sam omašio godinu, a ne sećam se ni imena pesme...

Ali se sećam da sam danima ostao pod utiskom te scene, razmišljajući da li to beše san, film ili stvarnost.

5.       Postao si član organizacije Festivala, koji je tvoj zadatak koji želiš da ispuniš učestvovanjem na FEPu?
Moj zadatak nije zapravo „moj“. Radim ono što mogu za zajednicu, ljude i ovaj grad. Volim tradicije, volim timski rad, volim što mogu da pomognem na bilo koji način. Ali hajde, ima tu nešto što radim i za sebe.

To da doživim momenat na kraju dana pred festival kada se osvrnem oko sebe i vidim šta smo sve postigli udruženim snagama i trudom i kako spremni dočekujemo početak.

6.       Da li gradske institucije imaju sluha da pomognu prilikom realizacije Festivala, i koliko je to po tvom mišljenju bitno?
Svakako. Puno sponzora učestvuje i sarađuje sa nama kako bi omogućili da se FEP realizuje. To je vrlo bitno kako bi se ostvario balans između svih faktora koji čine ovaj festival.

7.       Koja je tvoja poruka mladim ljudima koji bi hteli da se bave volonterskim radom?
Dodjite i učestvujte! Svako dobija priliku da se pokaže kao tehničar, radioničar, kreativac, kuvar, prijatelj, da iskaže svoj talenat i dobroćudnost.

Upoznaćete se sa mnogo dobrih ljudi i ideja, stvaraćete, bićete deo nečega što nikad nećete zaboraviti.


Vidimo se!

                                                 Za FEP blog priredila Jelena Jandrić

Monday, June 19, 2017

KAKO JE NASTALO POZORIŠTE?

            Ako ste se ikada zapitali gde su se održavale prve predstave, kakve su kostime nosili glumci, kako je izgledala scena i sama scenografija, vratićemo se 2500 godina unazad, i zaviriti u čari antičkog doba. 
            Drama, kao književni rod, nastala je u antičkoj Grčkoj u religijskim obredima prinošenja žrtve ( bogu Dionisu, ili boginji Demetri, po kojima su poznate Eleusijanske i Dionizijske svečanosti). Žrtva, koja je najčešće bila neka od životinja, prinosila se na timelu – žrtvenik, dok je povorku pratio hor, sačinjen od 50 pevača, koji su pevali pesme i ditirambe (himne božanstvima). Gledališta ili anfiteatri građeni su na padinama kako bi svi posetioci mogli da prate ono što se dešava na sceni. Na prostoru orkestre su se odvijali obredi, i na njoj se nalazio hor, timela i glumci. Skena je kamena građevina, sa dvoja ili troja vrata i predstavljala je scenografiju za dvor, nimalo slučajno, jer su akteri tragedija uglavnom bili kraljevi, viša bića. Iza skene su se glumci presvlačili, čuvali svoje rekvizite, kostime i delove scenografije. Žena nema na sceni, zato su muškarci morali da igraju i muške i ženske uloge. Prvi glumac Tespis, bio je poznat po svojim kolima, takozvanim Tespisovim kolima,kojima je putovao po drugim gradovima. On je sastavio prvi dijalog između hora i glumca, i pobedio je na Dionizijskim svečanostima (oblik današnjeg pozorišnog festivala). U antičkoj drami nema mnogo pokreta, zato što su glumci nosili u sklopu svog kostima koturne – cipele sa platformom, kako bi se što bolje čuli i videli.  
            Oblici antičke drame su: tragedija, komedija i satirska drama. Svaka predstava bila je sačinjena od tri antičke tragedije i jedne komedije, sa ciljem da gledaoci prvo dožive katarzu, a zatim se pre odlaska kući, zabave i nasmeju gledajući komediju. 

                                                                        




23. FEP iz ugla majke troje dece

Sećam se 13. FEP-a koji se održavao negde oko mesec dana pre naše svadbe i na kojem smo moj muž i ja bili domaćini. I posle toga, svake ...