Wednesday, August 23, 2017

23. FEP iz ugla majke troje dece


Sećam se 13. FEP-a koji se održavao negde oko mesec dana pre naše svadbe i na kojem smo moj muž i ja bili domaćini. I posle toga, svake godine redovno dolazili obogaćeni svake, otprilike, četvrte godine novim članom porodice, tada najmlađim Festivalcem. I tako posle deset godina evo nas na Festivalu sa troje dece! Ako ste se i vi pitali ko je ona plava mama i otkud joj snage da stalno dovodi decu na radionice i predstave, sada ćete dobiti odgovor!

Čini mi se da smo se među prvima prijavili za radionice. Želela sam da Lana (8 ipo godina) i Bogdan (4 ipo godine) budu zajedno na radionici dok ja budem trčkarala za Milošem (14 meseci). Zbog toga i zbog Lanine velike zainteresovanosti za crtanje, slikanje i glumu, odlučili smo se za radionicu „Kako spasiti drvo”. Oduševili su me voditelji radionice, kao i njihov genijalni sin! Bili su puni entuzijazma i divnih ideja i sve to su preneli na našu decu. Bogdan je takođe uživao u radionici, ali je u jednom trenutku primetio svoga druga Relju u radionici „Čudna šuma”, pa se pridružio i toj veseloj ekipi. Kada je počeo da imitira životinje, da uživa u igri, da privlači pažnju odraslih i kada je zainteresovao i ostalu decu da učestvuju u radu, ja sam shvatila da imam još jedno dete koje želi da bude dominatno u svemu. Nije me iznenadilo što je Lana bila narator u predstavi i što je vodila glavnu reč i bila najvrednija, kao što su i voditelji radionice sami istakli, jer ona je takva otkad se rodila, nego sam shvatila da je i Bogdan pobrao simpatije svih – od organizatora i glumaca, do dece i posetilaca! Uz pomoć svoje mlađe sestre uspevam da se odvojim na kratko od Miloša i posmatram Bogdana i uživam u njegovoj kreativnosti i duhovitosti. Toliko je bilo anegdota, ne znam da li ću se svih setiti, od one kada su igrali igru „Dan i noć”, pa kada je rekao da želi da neko ispadne, do one kada je na prezentaciji radionica glumio vuka, pa se opet vratio i skočio, i kada su svi mislili da je sada žaba, on im je veselo rekao: „Vuk sam, samo sam skočio na kozu!” Zatim su se svi učesnici predstavljali i kada je rekao: „Zdravo, ja sam Bogdan, imam 4 godine, i ja sam glumac!”, meni je opet srce bilo puno ljubavi i ponosa, a oči pune suza radosnica. Možda zvučim pristrasno, ali ovo pišem i kao mama i kao prosvetni radnik. Koliko je ovaj Festival oplemenio svu moju decu, a posebno moje srednje dete! Koliko je učinio da uvidim njihovu kreativnost, blistavost njihovog uma, i, što su mi divni voditelji radionice „Čudna šuma” rekli, njihovu posebnost koju moram da negujem. Jer, Lana je tog petka ustala u 4 ujutro, jer je mislila da će zakasniti na radionice, a Bogdan me je u subotu uveče posle gledanja cirkusa stalno opominjao da ga sutra podsetim da treba da bude vuk i zaspao čim smo se vratili kući. A vožnja autobusom u petak je bila priča za sebe! Kakav neverovatan doživljaj! Bogdan je, naravno, izlaženje ispred prodavnice iskoristio da mu se kupi igračka!


A sada opet da se vratim na aktivnosti na Festivalu. I dok su se moja deca sa drugarima razdragano igrala u parku između divnih predstava, mogla sam da primetim da mnogim roditeljima nije bilo jasno zašto Bogdan voli da se spušta niz tobogan koji prethodno pokrije peskom. Ali, zato je bilo i onih koji su mi rekli: „Što volim kada se dete tako lepo igra, pa se isprlja, e, onda znam da uživa!” A ja na to odgovorim da mu je to već druga preobuka.
I sada se verovatno pitate : „Gde je u svemu tome Miloš?” I on je tu, sve vreme Festivala, ništa nije propustio, pomagali su mi sestra i muž oko njega, koliko su im obaveze dozvoljavale, uz sestrin veseli komentar da smo uspele i kafu da popijemo uz Miloša, ali i da ne zna kako ja uspevam sa njima 24 časa da izdržim. Iskreno, to se i ja nekad pitam.


Ono što mi daje posebnu snagu da sačuvam njihovu neodoljivost i ispunim sve njihove zahtevne potrebe u toku dana je neopisiva ljubav koju jedni drugima pružamo i saznanje da sve što činim za njih meni nije i ne sme da bude teško, i da to zaista vredi. A ovaj Festival mi je pomogao da se u to još jednom uverim. Sada shvatam da sam ovaj tekst napisala u jednom dahu, kao što mi se čini da je Festival tako brzo prošao, a tako mnogo lepog doneo. I, setiću se sigurno još mnogo lepih stvari koje smo za vreme Festivala doživeli, a koje nisam prenela na ovaj papir. Ali, tu su njih troje da me rado na njih podsete. I što bi rekla Lana: „Živeo FEP!“


Za FEP-ov blog: Jasna Kapelan
Foto: Mila Pejić i Višnja Milić

No comments:

Post a Comment

23. FEP iz ugla majke troje dece

Sećam se 13. FEP-a koji se održavao negde oko mesec dana pre naše svadbe i na kojem smo moj muž i ja bili domaćini. I posle toga, svake ...